Jučer sam kao i svaki dan djeci pomagala sa zadaćom. Kćer je imala zadaću iz vjeronauka i pitanja na koja je trebala odgovoriti su bila - što njeni roditelji čine za nju i što ona čini za svoje roditelje. Njeni odgovori su na oba pitanja bili - ništa! I to je onako bahato odgovorila...Tu sam ja pomislila: Bože kako je moje dijete nezahvalno. I onda sam se pitala zašto je to tako i shvatila sam da sam JA za to kriva, JA sam je tako odgojila, JA sam joj davala primjer. I ta me spoznaja jako zabolila. Zatim sam išla malo dublje analizirati sebe, i pitala sam se zašto sam ja takva, zbog čega se ponašam kako se ponašam. Shvatila sam da me negdje nešto koči, da nisam ono tko jesam, odnosno da se ne ponašam u skladu s tim tko jesam. Tajim od drugih tko sam a pogotovo tajim od supruga tko sam zaista. Moj suprug nema pojma šta ja čitam, šta ja gledam. A zašto? I tu sam si sama odgovorila...Zato što me brine što će on o tome misliti? Kako će on na to reagirati? Hoće li mi se smijati? Reći mi da kakve ja to gluposti gledam? Uvidjela sam kako sama sebe kočim, kako sama svoja uvjerenja pobijam time što razmišljam što će mi on reći. I onda sam se još sjetila 100 situacija kada sam isto tako razmišljala, znači uvijek prije nego što bi nešto napravila sam se prvo pitala što će on reći, ili bi mu rekla što želim napraviti i kad bi mi on rekao nemoj to napraviti, nemoj se sramotiti, ja to onda nebi napravila. A zašto? Kud me to vodi? Nikuda!! Nikuda!! To je ono što me drži na mjestu. Ja sama sebe držim na mjestu! I sada sam odlučila da ću to promjeniti! Ne znam hoću li uspijeti i kada ću uspjeti ali ću se potruditi. Skupit ću hrabrost i pokušat ću mu pokazat tko sam pa kud puklo da puklo!
Eto, sad sam to i javno rekla i sada ću pokušat promijenit sama sebe, pokušat ću riješiti te svoje otpore, strahove, brige pa da vidim kud će me to odvesti.
Nema komentara:
Objavi komentar