Prije sam bila osoba koja se dosta živcirala i to oko gluposti. Svašta mi je moglo dignuti tlak. Ali opet se nisam baš voljela previše svađati, nego sam uvijek tu ljutnju zadržavala u sebi dok se ne nakupi i onda kada bi pukla rekla bi sve što imam. Također sam i brinula oko svega i svačega, brinula bi oko djece, novaca, budućnosti...Dok je moj suprug recimo bio potpuna suprotnost. On nikad nije previše brinuo o budućnosti, više je bio osoba koja živi iz dana u dan i ono...nekako će već biti. Mene je to strašno živciralo, jer ja sam bila ta koja je voljela uvijek sve imati isplanirano, sve moguće scenarije.
A sada? Sada sam potpuno druga osoba. Sada se skoro pa i ne živciram više. Kažem skoro jer sada, čim me nešto naživcira, ja odmah primjetim i upale mi se alarmi i onda se brže bolje idem smiriti. Kako sam došla do toga? Pa čitanjem, proučavanjem, gledanjem videa sam jednostavno shvatila da to sve skupa zaista nema smisla. Time samo sebi štetim. Zaista dođete do trenutka kada se uhvatite da se živcirate ili brinete oko nečeg i u tom trenutku se zapitate: Zašto ja ovo sad radim? Što imam od toga? Ima li to svrhu? I tu dođete do odgovora koji vam otvori oči.
Što se tiče svađa...ovdje bi sada ponajviše govorila o svađama u braku. Naravno da u svakom braku dođe do svađe, i to je u redu, to je kontrast, poslije toga obično slijedi ekspanzija (ovdje ne govorim o onim brakovima gdje se partneri svađaju non stop zbog svake sitnice, nego govorim o onim konstruktivnim svađama). Meni je nekada zaista gušt onako lijepo i argumentirano se posvađati sa suprugom. Ali svađati se bezveze...e to mi se ne da, stvarno mi se ne da. Evo i primjer kako sam neki dan vrlo ležerno izbjegla upravo jednu takvu bezveznu svađu, sama sebe sam tu iznenadila i vrlo sam ponosna na sebe. Suprug mi je počeo nešto dobacivati, počeo je prepirati se, malo i ton povisio. Odmah sam shvatila da ta svađa nema smisla i ne vodi nikuda. Prvo sam pokušala ga izbjegavati, pustiti ga da se malo ispuše ali on me pozivao na raspravu. Tu sam stala i mirnim tonom mu rekla: Ne želim na takav način razgovarati. Kada se malo smiriš onda možemo lijepo razgovarati o tome. Okrenula sam se i otišla raditi nešto. I na tome je završilo. Dok sam ja napravila svoje što sam imala i on se fino smirio i više mu nije bilo do svađe. Sve je bilo u najboljem redu. Ponosna sam na sebe jer sam u tom trenutku ostala smirena i mudro sam reagirala (prije to tako nebi napravila nego bi se odmah upustila u tu svađu).
Još jedna stvar...Sada kada sam u društvu ljudi koji su živčani, svađaju se bespotrebno, brinu, kukaju (a svaki dan sam u takvom društvu, skoro pa cijela obitelj mi je takva, kao i vjerovatno velika većina ljudi), ja sam tu promatrač. Gledam ih i slušam kako se živciraju, svađaju i mislim si u sebi: kad bi bar shvatili kako to nema smisla...Naravno sjetim se i sebe, pa i ja sam bila takva, i onda mi dođe da se nasmijem i svojoj prijašnjoj sebi i njima sada. Zaista mi to sada već postaje smiješno o čemu ljudi sve raspravljaju i vode brigu. Prije bi se i ja priključila njima i njihovim raspravama, a sada samo sjedim i promatram ih.
Ljudi moji, ja se zaista nadam da ste se i vi kao i ja uspjeli riješiti tih okova. Kako mi je život sada drugačiji. Puuuunooo mi je lakše i lijepše kada se ne živciram i ne brinem. Ja sada zaista imam povjerenja u život, vjerujem da sam tu gdje trebam biti i da će sve biti onako kako treba biti. Ako sam ja uspjela doći do ovakvog stanja svijesti, bez previše muke, onda može svatko. Ja recimo ne meditiram svaki dan, ja meditiram svake prijestupne, kad mi se hoće, nekad češće nekad rijeđe, a pretežno rijeđe. Ne koristim baš previše neke metode tipa afirmacije ili tapkanje (EFT). Koristim ih onda kada mi se da, kada mi dođe da tako nešto odradim. Što ja to onda radim? Velikom većinom pratim svoje misli i upravljam s njima. E tu sam se malo jače potrudila. To mi se nekako čini najbitnijim. Bitno je znati što mislimo, o čemu razmišljamo, bitno je birati svoje misli, zaista! To i nije tako ni teško ni komplicirano. Možda u početku i je, ali s vremenom to postane navika. Ja sada kada mi krene negativna misao ja nju vrlo lako okrenem na pozitivnu, ili ako ne mogu to onda tražim nešto sasvim drugo o čemu ću razmišljati.
Znači: Bitno je osvjestiti svoje misli i početi upravljati njima i vježbati zahvalnost, biti zahvalan! To je po mom mišljenju dovoljno za početak i vrlo brzo donosi rezultate. Život vam postaje puno lakši.
Udri brigu na veselje! :-D
Nema komentara:
Objavi komentar