Kao što vidite "Izvanredni post" je obrisan kao što sam i rekla. Isto tako sam rekla da ću u slijedećem postu pojasniti sve i napisati što se sve izdogađalo.
Zadnji post je bio "
Poslije kiše dolazi sunce"...ajme koja je to "varka" bila (objasnit ću u nastavku). Krenut ću od kraja predzadnjeg posta "
Pad na nisku vibraciju". Tamo sam napisala kako mi je rečeno da ću raditi samo prijevode i kako sam tada pomislila neka bude šta bude. Zatim se situacija preokrenula...ipak nismo ostali samo na prijevodima nego sam dobila još nekoliko mogućnosti zarade, radilo se o radu na proviziju. To me je taj tren dignulo i bila sam jako optimistična. Tako je nastao post "Poslije kiše dolazi sunce". I tako sam puna pozitive krenula raditi...šef je tada otišao 10 dana na godišnji tako da sam bila prepuštena sebi. Bila sam potpuno samostalna i slobodna, nisam imala neko određeno radno vrijeme ili određen broj sati koje trebam odraditi. Ali ja sam radila još i više...radila sam po cijele dane pa i vikendom, baš sam imala volje. Moram pojasniti ovdje što sam radila kako bi bilo jasnije ovo što ću u nastavku napisati. Znači tada je moj posao bio pronaći mailove određenih turističkih subjekata te ih pozvati da sudjeluju u natjecanju koje firma za koju radim provodi (dobila sam određeni tekst koji smijem slati). Kako bi se prijavili na to natjecanje trebaju između ostalog uplatiti određeni iznos za troškove natjecanja (radi se stvarno o malom iznosu za jedan poslovni subjekt). Ukoliko se netko prijavi i uplati, od te uplate meni ide provizija. Tako da ja u biti nisam mogla puno utjecati, jedino što sam mogla je poslati što više mailova i nadati se da će se netko prijaviti. Odlično mi je krenulo...našla sam odlične popise na internetu (javno dostupne) i poslala sam preko 13000 mailova (dobro ste pročitali...13 tisuća!). I onda je uslijedio šok...nitko, ama baš nitko se nije prijavio!! Možete si zamisliti kako sam se osjećala...cijeli mjesec sam radila po cijele dane na tome da bi na kraju ispalo kao da nisam ništa radila...naravno da za to nisam bila plaćena. Srećom pa je bilo i nekakvih prijevoda pa sam na tome zaradila plaću za taj mjesec u iznosu od oko 3000 kn bruto, što znači da kad platim doprinose i porez meni ostane pola od toga...(a prije toga sam dobivala 1400€ bruto). Tu sam shvatila da mi to nikako ne odgovara, mislim taj rad na proviziju. Nisu tu čak u pitanju ni novci nego me mučilo to što ja do kraja mjeseca ne znam koliko ću dobiti, ta neizvjesnost me mučila. Tu sam totalno izgubila volju i dala sam šefu do znanja da mi to nikako ne odgovara. Sad je već jasno kako je ubrzo nakon sunca opet počela kiša...i kako to već ide nije ostalo samo na tome.
Kako bi nastavak bio jasniji opet se moram malo vratiti u prošlost jer nisam sigurna da li sam to već napisala. Naime negdje početkom 2. mjeseca mi je šef kupio novi laptop. Ne meni lično nego za potrebe posla. To je bila njegova ideja, on je smatrao da meni treba bolji i jači laptop za posao koji za njega obavljam. Znači to je bio laptop od firme koji sam ja dobila na korištenje. Međutim kada smo u 6. mjesecu promijenili poslovni odnos (ja kao obrtnik...znači više nisam bila zaposlenik nego suradnik/partner) došlo je do promjene. Imala sam dvije opcije: Otkupiti laptop, i to po cijeni koliko je i plaćen u trgovini, (s time da mi je ponuđeno da ga mogu otplaćivati u ratama kako god i kad god hoću ili ga otplatiti u cijelosti kad god hoću), druga opcija je bila da ga vratim ali bi onda za svoj osobni laptop trebala kupiti sve potrebne licencirane programe i to odmah tako da mogu nastaviti raditi. O tome sam morala odlučiti odmah taj tren kada mi je to rečeno. Odlučila sam da ću ga otkupiti te mi je namjera bila sama skupljati koliko mogu novaca pa kada skupim sve onda im cijeli iznos uplatiti.
Vraćam se opet gdje sam stala...Kratko nakon svega gore navedenog mi je šef rekao kako im porezna provjerava papire i kako su naišli na račun za taj laptop te su ga pitali što je s tim i da bi to trebali riješiti. Opet su mi ponuđene dvije opcije: Ili ću vratiti laptop ili ću ga otplatiti čim prije u najviše 2-3 rate (radi se o iznosu od skoro 700€!). To mi je opet bio šok, pogotovo nakon ovakve plaće i potpuno neizvjesne budućnosti. To mi je bila još jedna od kapi koja je prelila čašu. Rekla sam mu da ću vratiti laptop, da si to trenutno ne mogu nikako priuštiti. A onda slijedeći šok...rekao mi je da laptop moram osobno donesti u Austriju te da nikakvo slanje poštom ne dolazi u obzir. Divno...Rekla sam mu da si ni to ne mogu priuštiti. Na to mi je rekao da nije ni mislio da dolazim o svom trošku nego da će mi put biti plaćen. I dobro, šta ću, pristanem. Bio je dogovor da dođem, donesem laptop pa ćemo se onda i dogovoriti za dalje kako ćemo surađivati. Tu mi je čak opet ulio malo nade da će biti dobro i da ima dosta posla za mene. I tako sam ja došla u Austriju i krenuli smo razgovarati o tome što bi ja željela, u čemu je problem i što me muči. I tu su me emocije nadvladale i krenule su suze. Iskreno nemam pojma zašto, nije mi ništa "krivo" rekao. Tek sam nedavno skužila što je bilo u pitanju, ali o tome ću na kraju. I kako su suze krenule nisu stajale...nisam mogla prestati plakati koliko god se trudila. Tako da nismo uspjeli previše razgovarati ali sam mu donekle uspjela objasniti što me muči. Shvatio je u čemu je problem i rekao da sada zna kako ćemo dalje i da ima dosta posla za mene te da ćemo se dogovoriti tako da svima odgovara. Pošto sam se isti dan vraćala kući nismo imali vremena za dogovore. To je bio jedan petak tako da sam imala cijeli vikend za razmisliti što i kako želim. U ponedjeljak me zamolio da mu točno napišem što bi htjela raditi i što mi ne odgovara. Kako sam se preko vikenda uspjela zbrojiti točno sam mu sve konkretno napisala što dolazi u obzir a što ne pa makar više ne surađivali. Imala sam dobar osjećaj, i dobro sam se osjećala zbog toga što sam konačno jasno i konkretno rekla što želim a što ne. To mi je bilo baš oslobađajuće. Međutim dobila sam negativan odgovor...Ništa od onoga što sam navela da dolazi u obzir nije "prošlo", jedino su prijevodi ostali. Vjerovatno sada već pretpostavljate kako mi je i to bio šok, ali nije, to sam već nekako lakše prihvatila. Opet sam pomislila baš me briga, neka bude kako bude. Slijedeće što mi je ponudio je anketa (moj Izvanredni post). Naime uvijet je bio da skupim 500 ispunjenih anketa do kraja mjeseca kako bi dobila honorar za to. Znači ako ih bude manje ne dobivam ništa. Opet sam bila optimistična i pozitivna, i opet sam po cijele dane radila...I na kraju opet ništa...ispunjenih anketa je bilo nešto malo više od 150. Ali dobro, ovaj put mi je ipak nešto za to isplatio, za trud i uloženo vrijeme. Međutim ni s tim i s prijevodima mi plaća nije bila puno veća od prošle. Znači ja sam već 2 mjeseca za redom radila puno više nego ikad prije a dobila sam puuuuno manje nego prije. Nakon toga smo se čuli i rekao mi je kako mi trenutno ne može ponuditi nikakve poslove te da ostajemo samo na prijevodima. I tu mi je laknulo! U biti sam dobila upravo ono što sam željela i trebala! Vjerujem da ste sad zbunjeni pa ću sada preći na duhovnu stranu priče.
Otkad je krenula priča o otvaranju obrta ja sam imala neki "loš" predosjećaj. Nisam mu pridavala pažnju jer sam mislila da se radi o strahu od nepoznatog. Misao vodilja mi je bila "Tko ne riskira ne profitira!", gledala sam na to kao na još jedan izlazak iz zone komfora. Ali kako je vrijeme odmicalo taj loš osjećaj je postajao sve snažniji i snažniji. Kao što se vidi u svemu gore napisanom ja sam taj osjećaj ignorirala, potiskivala, zavaravala sam samu sebe...Mudri univerzum mi je slao toliko znakova, ali kako sam ih ignorirala on ih je slao još i još...dok konačno nisam stala i odlučila suočiti se sama sa sobom. Imala sam šta i vidjeti...shvatila sam što sam cijelo vrijeme sama sebi radila. Svo ovo vrijeme sam se u biti dokazivala, htjela sam na neki način opravdati iznos koji mi se isplaćivao. Podsvijesno sam smatrala kako vrijedim manje od onoga koliko sam dobivala (Program!! Uvjerenje!!). Čak mi je i šef znao reći da ja uopće nisam svjesna koliko vrijedim. Znači ja sam u biti od početka vukla za sobom taj program, to uvjerenje da ne zaslužujem odmah u startu toliku plaću s obzirom na to da nisam imala baš nekog radnog iskustva. Ali sviđalo mi se to, mislim kome se ne bi sviđala početna plaća od 1000€ za posao od kuće. Ali pošto uvjerenje kreira eto kako je "završilo".
Ipak, ja sam toliko zahvalna za sve što se desilo. Jer da se to sve nije desilo ja sada ne bi znala za to uvjerenje koje me koči. Svi ovi kontrasti su mi puno dobroga donjeli, toliko toga sam o sebi naučila i toliko toga shvatila. Jedna od tih stvari je i da sam shvatila da radeći nešto što nije ono što istinski želiš ne donosi niti zaradu, niti te ispunjava. Trčeći za novcima izgubiš sebe! Srećom pa sam se na vrijeme zaustavila. Isto tako sam ponosna na sebe što ipak nisam toliko bila zaslijepljena velikim svotama nego sam cijelo vrijeme ako već ne samu sebe, svoju obitelj stavljala na prvo mjesto. Naime više puta mi je bilo ponuđeno više novaca pod uvijetom da češće putujem i da bar tjedan dana mjesečno budem u Austriji. To sam bez razmišljanja odbijala, to mi nije dolazilo u obzir i jasno sam to davala do znanja pa makar značilo da neću više raditi. Mislim da bi me tako nešto psihički dotuklo. Mi smo takvi (moj suprug i ja), radije ćemo imati manje novaca i biti skupa nego imati više novaca i biti razdvojeni. Ima i on prilike ići negdje van raditi na par mjeseci ali nam se to ne sviđa.
Još bi za kraj ovog posta htjela reći da ja svom šefu (već neko vrijeme mi nije šef...to je jasno, ali eto, radi lakšeg izražavanja) ništa ne zamjeram. Uvjerena sam da njegove namjere nisu bile loše niti u jednom trenutku. Evo i objašnjenja zašto sam plakala onda kada smo razgovarali. Već mi je tada počelo biti jasno da mi se sve to skupa ne sviđa i da nemam više volje raditi to. Ali nisam imala srca to i reći. Jer on živi od toga, on radi ono što voli. Zapravo mi se nije dalo niti pokušati objašnjavati niti sam imala potrebe to sve reći. Tako da sam u biti samo površinski rekla što me muči. A plakala sam jer sam si u tom trenutku sve više i više potvđivala da to nije ono što želim, počela sam otpuštati otpore, tj. prestajala sam se opirati sama sebi. Je da je moje zavaravanje još malo potrajalo ali to plakanje mi je itekako služilo! Sada smo zaista ostali samo na prijevodima, čak sam danas predložila i izmjene ugovora jer mi neke stavke ne odgovaraju i ograničavaju me. Pa ako ne može tako onda ćemo se morati pozdraviti. Dosta sam samu sebe ograničavala. I mogu vam reći da sam u zadnje vrijeme puno mirnija i sretnija iako još uvijek ne znam što mi budućnost donosi.
Znam da je post dug ali htjela sam sve detaljno napisati da točno vidite kako i zašto dolazi do kontrasta i čemu oni služe. Iskreno se nadam da će vam moje iskustvo služiti pa makar samo kako bi i sami lakše prebrodili svoje kontraste znajući da imaju svrhu!
