Anđeli su se pokazali

Eto 2 tjedna kasnije su mi se anđeli pokazali!! Ajme!! Nakon što sam ih zamolila da mi se pokažu u obliku bijelog pera nisam mogla prestati misliti o tome koliko god sam se trudila, i naravno ništa se nije dogodilo. Tek prije par dana sam zaista skroz zaboravila na to i jučer predvečer nađem pero! Već je sunce skoro bilo zašlo i ja se trgnem, sjetim se da mi je veš vani i da ga moram unesti. Skočim ja i izađem van, pokupim jedan veš sa štrika i unesem ga u kuću, krenem van po drugi koji je na onoj lojtrici za veš, prođem kraj pera i skužim ga krajičkom oka i vratim se...wooow....nisam mogla vjerovat! Eto meni dokaz da anđeli postoje! Hvala vam što ste mi se pokazali!

Youtube kanal

Kao što sam napisala u prošlom postu otvorila sam svoj Youtube kanal. Zašto? E to je bila inspirativna akcija. Imala sam taj jedan video (moj prvi video na Youtubeu) koji sam napravila prije par godina "bezveze". Imala sam tada na mobitelu program za pravljenje videa i išla sam isprobati i nastao je taj video, bila sam oduševljena! I sada sam se opet sjetila toga i pomislila: "A zašto ga nebi objavila?" I tako je nastao moj Youtube kanal. Nakon toga sam objavila još jedan video pod imenom "Munja". Taj video je nastao tako da sam jaaaakoooo dugo sjedila na prozoru sa mobitelom u rukama za vrijeme nevremena nebi li uhvatila munju. I uspjela sam!! Ja inače obožavam sve te divne pojave na nebu, to mi je fascinantno, kao da mi daje snagu, i to su za mene oni trenutci kad ti vrijeme stane. Tako da imam dosta slika koje nisam nigdje objavljivala, ali sam zato sada odlučila podijeliti to sa svijetom. Skupila sam sve slike koje imam (a koje sam ja uslikala!) i napravila još jedan video! Jako sam ponosna! Našla sam i Soundtrack koji se savršeno spaja sa nizom slika, sve se poklopilo bez puno muke. Da ne objašnjavam previše pogledajte sami...
https://youtu.be/_4BhHdNcqBg

I slobodno se pretplatite na moj kanal jer bit će još videa, imam ja još slika...A poslije, tko zna što će se iz toga izroditi i kuda će me to odvesti :-)

Moćna priroda

Evo i moj prvi video na Youtubeu. Otvorila sam kanal gdje ću stavljati za sada videe ovakvog tipa. :-)

Petak 13.

Danas je petak 13. Juuuupiiii!!!!
Znam da se većina ljudi boji ovog dana jer misle da će im se događati "nesretne" stvari i naravno da im se onda dogode jer samo na to misle i strahuju. A ja? Ja sam totalna suprotnost! Oduvijek sam voljela petak 13., još i prije nego sam saznala za zakon privlačenja. Nekako mi se nikad nije činio tako strašan nego baš nasuprot, poseban. I taj "nesretni" broj 13 je za mene uvijek bio sretan, ne znam, jednostavno mi se sviđa taj broj a petak 13. mi je nekako čaroban.
Tako da ja vjerujem da će mi današnji dan biti prekrasan! Jutros kada sam se probudila prvo što sam si rekla je: Danas će biti jedan od najboljih dana u mome životu!
Osjećam se odlično i spremna sam za lijepe događaje! A već je i krenulo...kada sam se probudila prvo što sam ugledala je bio sunčani dan (nakon jučerašnje cijelodnevne kiše)   :-)

Anđeli

Jučer sam se malo informirala o anđelima, gledala Anin video na tu temu, čitala iskustva drugih ljudi na tu temu pa rekoh hajde da probam i ja. Zamolila sam anđele da mi se pokažu u obliku bijelog pera. To je bilo ujutro. Popodne Ana objavi video na Facebooku gdje spominje anđele. Wow! A navečer...navečer je moja kćer dva puta vidjela duha. Prvo u hodniku a zatim joj je proletio preko dnevne sobe gdje je ona sjedila. Jako se uplašila pa sam joj išla objasniti kako to nije ništa loše, da su oni tu da nas čuvaju a da je možda vidjela i anđela i da se toga ne treba bojati. Objasnila sam joj kako da i ona zamoli anđele da joj se pokažu u obliku bijelog pera. Tu naša priča nije stala...nakon tog događaja mi je po stoti put rekla kako želi nekakvu pticu (igračka), to već jako dugo govori da želi. E tu je nastupila priča o zakonu privlačenja, ali skroz pojednostavljeno da bi mogla shvatit. Rekla sam joj da navečer kada legne u krevet zamišlja kako već ima tu pticu i kako bi se osjećala da ju ima. Sin je to isto sve slušao i bio je isto oduševljen s time. Rekla sam im da samo razmišljaju o lijepim stvarima koje ih čine sretnim i da će odna vidjeti što će se događati. Gledali su me sa sjajem u očima dok sam im to govorila! Ajme kako sam bila sretna! Već sam im jednom pokušavala to sve objasniti ali nisu me tada čuli, nisu razumjeli, ali zato vjerujem da sada jesu. Toliko su bili ushićeni i sretni da su jedva čekali da legnu u krevet i počnu maštati.
I ja sam oduševljena i jedva čekam vidjeti njihove prve svjesne manifestacije, a kakve će im tek reakcije biti....mogu samo zamisliti!

Reakcija je bitna

Polako uviđam kako se mijenjam, u kojem smjeru idem. Kako? Po mojim reakcijama na situacije i dešavanja. Ovo mi otvara oči i osjećam se dobro. Evo i nedavnih događanja...
Zadnjih mjesec dva nas sustiže sve ono što smo znali da će doći, što smo si u biti sami iskreirali. I kako to obično ide, kako se ono kaže, "vrag na hrpu sere". Naime imali smo dosta novčanih izdataka zadnja dva mjeseca, i to trenutno još uvijek traje. Dobra stvar je bila što je suprug dobio povišicu na poslu ali s povišicom su krenuli i troškovi. Prvo je suprugov djed imao moždani udar i završio u bolnici. Pa da krenemo odma s tom situacijom. Prije bi se vjerovatno drugačije nosili s tom situacijom ali sada je drugačije (govorim mi jer kako se ja mijenjam tako vidim da povlačim i supruga za sobom iako on toga nije svjestan hehe). Znači čim se to desilo ja sam odmah znala da će sve biti u redu. Nisam imala negativne misli niti u jednoj sekundi, uvjeravala sam druge kako će sve biti u redu, kako će se on brzo oporaviti i sve će biti po starom. Moram tu naglasiti kako je suprugova baka (znači žena njegovog djeda) non stop kukala...pa joj što ću, pa šta će biti, pa kako će biti...Ja stvarno ne volim kukanje, nikad osobno nisam kukala i ne mogu razumjeti kukanje. Tako da kad bi ona počela s tim ja bi ili se maknula ili joj rekla da se smiri i da će biti kako bude. Suprug je u tim trenutcima dijelio moje mišljenje. Znači mi smo bili uvjereni da će sve biti u redu. I da sad tu ne duljim evo sve je zaista u redu. Djed se oporavio jaaako brzo i sada je opet onakav kakav je i bio prije moždanog udara. E sad druga stvar...Kad je djed završio u bolnici morali smo napraviti neke preinake po kući što je naravno koštalo. Mi živimo u istoj kući da suprugovim djedom i bakom, znači ja, suprug i naše dvoje djece i njegovi baka i djed. Mi smo na katu kuće imali svoju dnevnu sobu i spavaću (u kojoj su i djeca do nedavno spavala skupa sa nama) i treća soba na katu je bila od djeda. Već jako dugo smo htjeli preseliti djeda dolje baki kako bi od njegove sobe napravili dječju sobu međutim nije baš išlo jer se baka protivila (baka i djed se baš i ne vole...) pa stoga nismo htjeli forsirati. Kada je djed imao moždani morali smo ga preseliti dole jer nije imalo smisla da se čovjek u takvom stanju penje gore. U toj situaciji je baka morala prihvatiti činjenicu da će on spavati dolje gdje i ona. Pošto njih dvoje već jaaaaako dugo ne spavaju u istoj sobi odlučili smo pregraditi tu njezinu sobu po pola knauf pločama. A kako smo sada preselili djeda dolje odlučili smo odmah od njegove sobe napraviti dječju sobu. To sve smo napravili u roku od dva tjedna jer je suprug uzeo godišnji kako bi to sve napravili. Ovo sve skupa nas je dosta koštalo, tu je odmah otišlo više od pola plaće. Ali ono najbitnije ovdje je da se mi nismo grizli zbog toga što smo potrošili sada odmah pola plaće, nismo kukali joj od čega ćemo živjeti do kraja mjeseca, nismo se zamarali s time hoćemo li imati dosta novace....NE! Mi smo bili sretni što smo to sve napravili, divili smo se tome što smo napravili nas dvoje sami svojim rukama, bili smo ponosni na sebe. Planirali smo dalje što još trebamo prikupiti, što još trebamo napraviti. U tom periodu su i djeca išla na izlete sa školom pošto je kraj godine, što je naravno isto koštalo. I opet nismo se zbog toga zamarali niti im branili da idu. Platili smo im izlete, išli su na sve i jedan izlet. Jer ja sam uvijek za da djeca idu da vide sve što mogu. I ja sam išla na sve moguće izlete dok sam išla u školu i bilo mi je super!
E onda kratko nakon ovih izdataka su nam prijatelji dobili dijete i dan poslije i kumovi. Što znači da nas čeka dvoje babinja ( i to sad u ovom mjesecu). Također ću krajem ovog mjeseca biti krizmana kuma, što je također izdatak. Ali mi se nismo pokolebali zbog toga, bili smo sretni zbog rođenja ovih bebica, ja sam sretna što ću biti kuma, ovo je prvi put da ću ikome biti kuma, meni je to velika čast!
Idemo dalje...u tome svemu nam se i auto počeo kvariti. Sve što smo odlagali godinama nas je sada zadesilo. Dugo smo bili svjesni što sve na autu treba popraviti, promjeniti ali smo to uvijek odgađali jer je uvijek nešto drugo bilo preće. I narano, kad tad te to sve sustigne, ne možeš vječno odgađati. I nas je to sve naravno sve sad "baš kad ne treba" sustiglo. Zašto sam ovo stavila pod navodnike? Zato što bi većina ljudi ovdje počela živčanit, kukati, raspadati se, pa kud baš sad itd. Tako bi i mi prije reagirali. Ali kako smo sad reagirali? Rekli smo super...konačno će se i to riješiti! Stvarno nam je bilo drago da se to desilo da konačno možemo srediti što već dugo planiramo. Moram napomenut da ovo nije bilo jeftino...opet je otišlo pola plaće, ali nema veze, sada se barem osjećamo puuuno sigurnije u autu. Ovdje sam najviše primjetila koliko se i moj suprug promjenio. Zvali su ga prijatelji i kad im je rekao kako mu je na auto otišlo to i to svi redom su počeli kukati pa joooj pa kako ti se to desilo, pa joj ovo joj ono. A on im je na to odgovarao: pa šta? Pa baš dobro da se to desilo da to konačno sredim.
Ajme baš sam se raspisala...ali sad gad pogledam na sve ovo što nam se izdešavalo u zadnja dva mjeseca osjećam se odlično! Jer sam shvatila koliko sam se promjenila. Shvatila sam to po našim reakcijama! Kako se ono kaže "Svako zlo za neko dobro"... i to je stvarno tako, što se vdi iz ovog mog primjera. Mogla bi sad tu još nabrajat primjere ali to bi stvarno bilo previše, post bi bio predugačak. Samo ću još napomenuti kako sam primjetila kako sada potpuno drugačije, smirenije reagiram na stvari koje mi se ne sviđaju. Znači ako naiđem na nekakve negativnosti ili konflikte prvo pokušam to riješiti na miran način a ako vidim da ne ide odna biram onaj najlakši put, jednostavno se maknem, okrenem se i odem, mjenjam fokus, ne razmišljam o tome. I ovo mi savršeno funkcionira.

Reakcija je bitna! Po svojim reakcijama znamo kojim putem idemo i dali se mijenjamo. Ja se mijenjam i toliko sam sretna zbog toga i toliko sam ponosna na sebe! Život je puno ljepši kad nisi opterećen glupostima! I opet se sve riješi, i riješi se na puno lakši način.

Iznenadila sam sama sebe

Jučer je bila objava izvlačenja za Zelenu kartu. Od 18 sati po našem vremenu se mogao provjeriti dobitak.
Već oko podne sam postajala uzbuđena, nisam mogla dočekati 18 sati. Imala sam dobar osjećaj, bila sam na visokoj vibraciji. Govorila sam sebi da će sve biti u redu, da će biti kako treba biti. Konačno sam dočekala 18 sati međutim naravno da nisam uspjela provjeriti jer je server bio preopterećen. Pokušavala sam jedno pola sata bezuspješno. Srce mi je lupalo kao ludo. Nakon pola sata sam odustala jer sam shvatila da nema smisla jer je u tom trenutku na desetke tisuća ljudi (ako ne i više) pokušavalo isto što i ja. Smirila sam se i opustila, radila što i inače radim, nisam htjela forsirati. Ponovo sam pokušavala nešto kasnije oko 21, pa 22 sata međutim isti problem. Prije nego sam pošla spavati, oko pola 12, sam si rekla idem sad još jednom pokušat pa ide ide, ne ide ne ide. Uspjela sam ući iz drugog pokušaja i dobila poruku HAS NOT BEEN SELECTED (što znači da nisam izvučena). E tu sam se iznenadila! Kada sam vidjela tu poruku moje misli su bile: "Ok, nema veze. Sigurno postoji jako dobar razlog zašto sada nisam dobila." Znači, nisam bila ni malo razočarana, ni malo tužna, ostao mi je osmijeh na licu. Nevjerovatno! Bila sam uvjerena da ću plakati ako ne dobijem jer sam to stvarno jako željela kad ono super sam to podnjela. Ponosna sam sama na sebe!
Tek sada počinjem osjećati lagano da mi je krivo što nisam dobila, ali ono krivo kao žao mi je normalno ali ok, nije smak svijeta, život ide dalje. Znam da svemir radi najbolje za mene, vjerovatno me čeka nešto još bolje. Nisam ni malo obeshrabrena. Pokušati ću opet, neću odustati. A možda se u međuvremenu otvori neki novi, bolji put. Tko zna...vidjet ćemo. Uglavnom ostajem pozitivna pa šta bude bude.

Kako je svijet "mali"

Prvo jedan update...petak je prošao i nije se ništa desilo hahahaha. Znači odigrala sam Eurojackpot sa svojim dobivenim brojevima međutim nisam pogodila niti jedan jedini broj. Moram priznati da sam prvo bila jaaaaako uzbuđena, jedva sam se usudila pogledati izvučene brojeve. Kada sam se konačno nakanila i vidjela da baš niti jedan nisam pogodila moram priznati da sam u tom trenutku bila jaaako razočarana. Ne znam...možda je razlog tomu bilo i to što sam taj cijeli dan bila na niskoj vibraciji, bez nekog posebnog razloga ali jednostavno se nisam mogla dignuti na višu. Uglavnom sutradan sam se već osjećala bolje i shvatila da je sve u redu, da vjerovatno postoji jako dobar razlog zašto se nije ništa dogodilo i da jednostavno nije pravi trenutak za to, da postoji taj pravi trenutak kada će mi to najviše značiti. Ja zaista vjerujem u to.
E sad ajmo na temu. Prvo da objasnim kako je meni velika želja emigrirati u Ameriku. Naime prije dvije godine mi takvo što nije padalo napamet dok jednog dana suprug nije načeo temu emigracije u Kanadu u razgovoru sa jednim našim prijateljem. Tu sam se onako dosta iznenadila te sam ga poslije pitala dali on kada razmišlja o emigraciji na što mi je on rekao da u zadnje vrijeme sve više o tome razmišla. E tu sam ostala paf!! Jer moj suprug je osoba koja cijeli svoj život živi na istom mjestu u istoj kući i nikada mu se nije sviđala ideja da se preseli nekuda, ma ni par kilometara dalje a kamoli na drugi kontinent. Uglavnom nakon tog razgovora se u meni otvorio neki novi svijet...počela sam guglati, istraživati kakav je to život u Kanadi. Svašta sam našla i sve me oduševilo. Mada sam otkrila i jedan problemčić koji nas trenutno koči ali ni to neće dugo trajati. Da sad ovdje ne duljim o tome ću u jednom drugom postu. Da se vratim na temu...tako kako sam istraživala Kanadu pade mi na pamet - A zašto ne SAD? Oduvijek mi se Amerika sviđala, ne znam zašto. Jednostavno me nešto vuče. I tako sam naletila na Zelenu lutriju (DV-Lottery). Također sam našla odličan forum na tu temu gdje se mogu  naći apsolutno sve informacije. Na to sam naletila taman u vrijeme izvlačenja dobitnika, to je bilo prošle godine u 5. mjesecu. Tu sam čitala postove ljudi koji su bili izvučeni i ja sam skupa s njima plakala od sreće kao da sam i ja izvučena. Nevjerovatan doživljaj. Kada sam to malo istražila porazgovarala sam sa suprugom. Opet me iznenadio svojom reakcijom. Rekao je nešto tipa "pa da, ja bi tamo mogao svašta raditi" i vidjela sam mu u očima da mu se sviđa ideja. Jedva sam dočekala 10. mjesec da se prijavimo na lutriju. Pa je onda uslijedilo čekanje izvlačenja. Ali evo i to ću dočekati, naime sutra je izvlačenje i jaaaako sam uzbuđena. I tako sad dok željno isčekujem sutrašnji dan malo čitam po forumu, gledam po youtubeu i naletim na kanal jedne žene koja je prije 8 godina putem zelene lutrije emigrirala u Ameriku sa svojim suprugom i sinom. I gledam ja tako njena videa gdje govori o svom životu u Americi i primjećujem kako se često dotiče zakona privlačenja, što me odma oduševilo. I onda u jednom videu govori i o tome koliko su njoj u životu pomogli motivacijski govornici na youtubeu i počne nabrajati koga sve prati, kad gle čuda - spomenu u nahvali Anu Bučević! Znači WOW! To me još dodatno uvjerilo kako se ništa ne dešava slučajno, kako privlačimo upravo ono na što se fokusiramo, i kako se sve to skupa izmanifestira kada se tome najmanje nadamo.