Prvo bi vam se svima od srca zahvalila na pregledima bloga i isto tako Facebook stranice! Isto tako moje isprike što već dugo nema novih postova! U nastavku slijedi i zašto dugo nije bilo postova...
Da odmah kažem, riječ je o poslu, hvala Bogu pa su svi ostali segmenti mog života ostali gore na visokoj vibraciji :-)
Već vam je poznato kako je sve počelo. Sve je bilo i više nego super...dugo je to tako trajalo. Ali nedavno je nekako sve krenulo nizbrdo. Pa da pojasnim. Do nedavno sam bila zaposlena preko agencije za posredovanje radnika (za istog onog doktora iz Austrije, odnoso njegovu firmu). Sve je bilo super, plaća redovna i onolika kolika mi je bila obećana, nekad čak i više. Zatim smo prije dva mjeseca dogovorili da ja otvorim obrt i da na taj način direktno surađujemo (u biti smo izbacili posrednika - čitaj agenciju). Rečeno mi je da će mi sve biti plaćeno i da nema brige. Preko agencije sam imala ugovor do 31.05.2017. i do tada sam morala iskoristiti godišnji odmor (politika agencije). Prva dva tjedna 5. mjeseca sam bila na godišnjem i to vrijeme sam iskoristila za otvaranje obrta (napomena za sve koji se isto tako spremaju otvoriti nešto svoje: sami se jako dobro o svemu informirajte jer vam nitko ništa ne zna reći...ni što treba ni kud treba). Isto tako mi je taj godišnji došao u odlično vrijeme jer smo taman krenuli preuređivati dnevni boravak i to onako "iz temelja". E tu sam baš uživala...visoka vibracija mi je dosezala vrhunce, sve je bilo super! Ali onda poslije godišnjeg je nekako sve krenulo u "krivom" smjeru. Prvo mi je šef prvi dan nakon godišnjeg rekao da ću do kraja mjeseca raditi samo pola radnog vremena te da ću dobiti samo pola plaće. To mi nebi bio toliki "šok" da mi je to rečeno prije godišnjeg da znam što me čeka i da se znam izorganizirati (više financijski). Ali dobro, pređem ja preko toga, šta sad... Došao je polako i 6. mjesec...sada sam bila samostalni obrtnik i moje brige su se počele gomilati. A kako zakon privlačenja funkcionira, jedna briga je naravno privlačila drugu i odražavala se u mojoj realnosti. Sve što je moglo poći krivo pošlo je (potpuno sam svjesna da sam sama odgovorna za to). Naime kao prvo nije mi bilo sve plaćeno što mi je rečeno da će biti plaćeno, govorim o troškovima otvaranja obrta. No hajde dobro, nisu to bili neki preveliki troškovi pa sam i preko toga prešla. Zatim se sve nešto počelo mijenjati, nastajali su neki novi uvijeti pošto sam sada samostalna a ne više obični zaposlenik....i to mi se sve govorilo nakon što sam već otvorila obrt. Da mi se sve reklo prije možda bi razmišljala i planirala na drugačiji način a ovako sam počela gubiti tlo pod nogama jer me se dovodilo pred gotov čin...dovodilo me se do toga da neke bitne odluke moran donositi u sekundi. To me lagano počelo izbacivati iz takta. Ja sam inače osoba koja je svašta prošla i svašta mogu podnesti ali ovo je nekako počelo prelaziti sve mjere. Ja sam konstantno cijeli ovaj mjesec toliko napeta, ne znam što me čeka, što će biti, pitam se da li je bilo pametno otvarati obrt. Uz to su mi se gomilale i neke druge stvari, ali neću sada u detalje da ne dužim. A što je najbolje, posla je bilo preko glave, znala sam raditi po cijeli dan. Stres i napetost su u meni rasli i lagano sam počela pucati po šavovima. Ne znam da li primjetite ali ja sam i te kako primjetila te znakove univerzuma da sam krenula u "krivom" smjeru. Samo mi je trebalo dosta vremena da se zaustavim (još uvijek sam u fazi zaustavljanja...). I znate kako to onda ide...sitnica po sitnica...i onda dođe ta kap koja prelije čašu! To mi se desilo prošli tjedan. Jednostavno sam pukla i nisam više mogla ništa! Prije završetka radnog vremena sam imala neugodnu situaciju sa šefom (to je bila ta kap...) i jednostavno sam rekla da ne mogu više razgovarati. Cijeli dan sam plakala...jednostavno nisam mogla prestati, kao da sam tu otpustila sve otpore koje sam imala, ili bar veliku većinu. Moji najbliži nisu znali što mi je, što bi samnom jer ja nikome nisam mogla riječima objasniti što me muči kad me jednostavno sve to skupa mučilo. Moram priznati osjećala sam se užasno! Srećom pa je sutradan bio praznik pa se nije radilo (četvrtak) ali petak je zato trebao biti radni dan. Međutim nisam mogla...za vikend me još čekala prva pričest moje kćeri a ja sam bila u komadićima. Napisala sam šefu mail i objasnila koliko sam mogla što me mući i rekla da u petak neću raditi. Malo sam tih par dana uspjela doći k sebi iako sam imala još jedno epizodu pucanja po šavovima zbog sitnice. To mi je bilo onako kao da mi je univerzum dva puta "pljusnuo šamar" i rekao daj stani! Ali ni tu još nije kraj...Jučer je bio ponedjeljak, radni dan. Uspjela sam se sabrati i pripremila se za posao. I evo mi još iznenađenja...Za ovaj mjesec ću dobiti obećanu plaću ali od idućeg mjeseca se vraćamo na početak naše suradnje i radit ću samo prijevode što znači da ću biti plaćeno za onoliko koliko prevedem (a koliko će toga biti to se ne zna) plus još imam jedan način na koji mogu zaraditi dodatno (ali ni tu ne mogu previše utjecati na uspješnost ili količinu). Ovo sam već lakše prihvatila, nekako mi je i drago jer mi je već stvarno muka od svega toga i nekako mi je jednostavno postalo svejedno. Nemam više volje...Jednostavno sam dala cijelu sebe u taj posao i zapustila ono što volim i u čemu uživam. Tako da je sve ovo loše sigurno za neko veće dobro, u to čvrsto vjerujem i to me i održava na nogama. Sada ću jednostavno vidjeti kuda će me to sve odvesti. Dala sam si rok idući mjesec da vidim kako će to izgledati i koliko ću uspjeti zaraditi. Ako mi zarada bude dovoljna da pokrijem samo troškove koje imam kao obrtnik zatvaram obrt i bok doviđenja! Neću se uopće više zamarati! Bit će kako treba biti!
Ja čvrsto vjerujem u zakon privlačenja (sama sam se toliko puta uvjerila) i sigurna sam da nakon ovog oooogromnog kontrasta slijedi tolika ekspanzija da si ne mogu ni zamisliti kako će to izgledati. Ovo je test moje vjere kojeg ću položiti s odličnim! Ne gubim nadu niti moj optimizam!
Inače nisam osoba koja kuka i žali se...Za moje "probleme" u biti nitko ne zna, nekako sve držim u sebi jer ne vidim smisao kukanja i plakanja. Ovaj post sam napisala namjerno da mi ostane kao podsjetnik na ove trenutke niske vibracije i kontrasta. Da jednog dana kada ga pročitam mogu reći vrijedilo je...vrijedilo je svake moje suze...A taj dan će vjerujem doći vrlo brzo i jedva čekam da podijelim s vama moj povratak na visoku vibraciju i služim vam kao primjer, kao ohrabrenje, kao dokaz da je sve moguće i da se sve može!
Ne gubite nadu i vjeru onda kada je teško! Upravo tada još više vjerujte i još se više nadajte i iznova odlučite biti sretni!
